Kriza srednje dobi smješta se otprilike između 35/40 i 45/50 godina, a zove se katkad i “druga dob”, “decenij posljednjih mogućnosti”, “period prijelaza i razvoja”. Donosimo glavne naznake krize srednje životne dobi prema analizi i sintezi koju je na ovu temu učinio prof. Dr. sc. Mihaly Szentmartoni.
Pustinjski oci su govorili o “demonu sredine dana”, uspoređujući život s danom, pa smještavajući ovaj period u podne, a njegove napasti opisuju kao “bezvoljnost” i kao “životnu dosadu” koju karakterizira duhovna žalost i odbojnost prema svemu što se odnosi na Božje stvari.
Na putu prema zrelosti neizbježna je jedna etapa koju bismo mogli nazvati: iskustvo vlastitih granica, iskustvo svoje grijehom ranjene naravi, egzistencijalna tjeskoba. Međutim, sadržaj je uvijek isti – a to je dolazak u dodir s činjenicom da smo smrtna bića.
Čovjek prije ili kasnije uvidi da ne postoji nikakav put samo-opravdanja, samo-spašavanja. Čovjeku jedino preostaje da se izruči Bogu koji ga jedini može spasiti.
Iskustvo granica je bolno, tjeskobno, zastrašujuće iskustvo: čovjek se osjeća osamljen, napušten, daleko od Boga. Ovo iskustvo vlastite nemoći ima moć usmjeriti čovjeka prema spasiteljskoj Božjoj ljubavi.
Ova kriza koju psihologija naziva “kriza srednje dobi” može biti višestruko uzrokovana:
1) Osoba postaje svjesna da je gubitnik u mnogim područjima životne borbe, pa se okreće Bogu kao jedinom sigurnom utočištu.
2) Percepcija veličine životnog poslanja i osjećaj vlastite nedoraslosti tome pozivu
Sv. Pavao – primjer za sadržaj krize:
Na psihičkoj razini ima iskustvo “trna”, što ga je doživljavao kao nešto što ga je snažno ometalo u njegovu radu i životu i što mu je zadavalo velikih tjeskoba. Čini se da se radilo o nečemu što ga je ponižavalo. Na svoju molitvu da ga Bog toga oslobodi dobio je odgovor: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti” (2 Kor 12,7-9). Pavao je shvatio zašto ga Bog nije uslišio i nije ga oslobodio trna: “i da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo, sotonin poslanik da me trajno muči da se ne uzoholim”.
Na moralnoj razini doživljava slabost svoje volje: “Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim… Zaista htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću” (Rim 7,15.19).
Na egzistencijalnoj razini njegova nelagodnost je još veća, jer vidi grešno stanje čovjeka pa vapije: “Jadan ti sam ja čovjek”. Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela” Rim 7,24. Iskustvo granica može biti posljedica teških okolnosti, kao što je bolest, neuspjeh, krivnja i skorašnja smrt.
Katekizam Katoličke Crkve:
“Bolest i patnja vazda su se brojili među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život. U bolesti čovjek doživljava svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazrijeti smrt. Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, kadšto čak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svom životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što je bitno. Bolest čovjeka vrlo često izazove da Boga traži i da mu se vrati” (1500-1501).
Sv. Ivan od križa, sv. Mala Terezija i drugi sveci iskusili su u svom životu dramu prividne Božje šutnje, tamne noći i morali su vjerovati da postoji izlaz iz tunela i u toj vjeri se bezuvjetno predati Bogu.
Egzistencijalni sadržaj: tjeskoba
“Granična iskustva” – smrt, patnja, borba, promjenljivost, krivnja. Radi se o takvim situacijama od kojih ne možemo pobjeći niti ih možemo promijeniti. U svagdanjem životu često kušamo ne misliti na njih, živimo kao da nikad nećemo umrijeti, potiskujemo svoju krivnju i zatvaramo oči pred promjenama. Neodoljiva snaga graničnih iskustava suočava nas i s mogućnošću neuspjeha. Bitno je za čovjeka kakav stav zauzima pred neuspjehom, jer od toga, velikim dijelom, ovisi što će postati.
U graničnim situacijama čovjek percipira svoje ništavilo pa se ili zaustavi kod njih u tjeskobnom grču ili nađe svoje istinsko biće unatoč svim tjeskobama. Granične situacije postaju mogućnost za rast, jedan izazov da se prošire horizonti, prigoda koja dopušta čovjeku da se zapita o smislu svog života. Nevjernik može tada otkriti vjeru kao odgovor, a vjernik ulazi u dublje iskustvo Boga kao onoga koji spašava.
Opis egzistencijalne tjeskobe u Bibliji: Ps 39:
“OBJAVI MI, JAHVE, MOJ SVRŠETAK I KOLIKA JE MJERA MOJIH DANA, DA ZNAM KAKO SAM NIŠTAVAN.
EVO, PEDLJEM SI MI DANE IZMJERIO, ŽIVOT MOJ JE KAO NIŠTA PRED TOBOM: TEK DAŠAK JE SVAKI ČOVJEK.
POPUT SJENE ČOVJEK PROLAZI, TEK DAŠAK JE SVE BOGATSTVO NJEGOVO: ZGRĆE, A NE ZNA TKO ĆE GA POKUPITI. A SADA, ČEMU DA SE NADAM, GOSPODE?
SVA JE NADA MOJA U TEBI!”
Psihološki sadržaj: kriza srednje dobi
Prema istraživanju D. Levinsona (38-43 godine) većina ispitanika je priznala da se njihov život uvelike temeljio na iluzijama. U biti malo ljudi ima koji ne osjećaju potrebu da preispitaju sebe u srednjoj dobi. Bit ove krize sastoji se u tome da dosadašnje umire, a novo se nije još rodilo.
Središnji sadržaj ovog prijelaza jest iskustvo smrtnosti. Osoba se po prvi put suočava s mogućnošću vlastite smrti. To je period kad se počinje sve češće govoriti o problemima zdravlja, fizičkih i psihičkih tegoba: povećani kolesterol, slabljenje vida, slabije pamćenje, povišeni tlak, depresivna stanja. Ove slabosti su opomena da se nešto bitno mijenja u našem životnom ritmu te da se život polako smještava u horizont smrti.
Pojave koje očituju da se radi o krizi: dosada, nutarnja odbojnost, nedostatak radosti, umanjeno povjerenje u sebe, povećana sumnja u sebi i druge, pojačana nesigurnost, pojačana briga za sebe, na duhovnom planu problemi s vjerom, nesposobnost da se odmori.
Unatoč ovim poteškoćama, ovo je razdoblje velikih šansi i mogućnosti za kvalitativni skok u zrelosti. Osoba je stekla životnu mudrost i naučila razlikovati bitno od nebitnog.
MOGUĆA RJEŠENJA: PRIHATITI IZAZOVE
Kriza može postati prigoda za rast ili početak stranputice.
Paničarski pristup: hrani se iz straha da prolazi “posljednji vlak”, stoga osoba grčevito traži rješenje u promjeni posla, partnera, prijatelja ili mjesta stanovanja. Na ovaj se način kriza ne može riješiti, budući da čovjek nosi sebe kamo god želio pobjeći: Jona bježi od svoga poslanja, ali posvuda nalazi svoju nesreću.
Rezignacija: također krivi pokušaj rješenja krize, a očituje se u prihvaćanju “neizbježnog”, u zatvaranju u sebe, u gubitku životnog elana.
Dvolično rješenje: sastoji se u nijekanju krize – osoba živi zavaravajući sebe da je još mlada, skriva se iza maske ne prihvaćajući istinu o sebi. Kritizira druge kao nesposobne, a u biti im je zavidna. Muškarci obično bježe u aktivnost, žene se nastoje oblačiti mladenački.
Kreativno rješenje: sastoji se u usredotočenju na bitno. “Izvezi na pučinu” – ovaj Isusov poziv upućen svojim učenicima može se primijeniti u prenesenom smislu na onaj osnovni zadatak što ga osoba u srednjoj dobi mora izvršiti.
Zadatak: drugo obraćenje.
Svaka osoba ima svoju prošlost i budućnost.
Cilj prvog dijela života (prošlosti): osvojiti vanjski svijet, osnovati obitelj, napredovati u karijeri, postići određeni društveni status.
Cilj drugog dijela života (budućnosti): kultivirati samog sebe. Postati više svjestan svoje duhovne dimenzije, početi živjeti “prema unutra” – izvesti na pučinu svoju životnu lađu.
10 ZADATAKA NA PUTU PREMA PUNINI SMISLA
1. Prihvatiti ograničenu budućnost: preuzeti na se odgovornost za sebe na sebe; uvidjeti granice i mogućnosti razvoja. Imati na pameti Isusove riječi: “Neka se ne uznemiruje vaše srce” Vjerujte u Boga i u me vjerujte” (Iv 14,1). Isus ove riječi upućuje upravo odraslima koji su trebali zakoračiti na jedan nepoznati put i koji se boje budućnosti.
2. Prihvatiti vlastite granice: na tri razine: psihičkoj – ispravno vrednovati i prihvatiti sebe i svoje granice; egzistencijalnoj – suočiti se sa stvarsnošću vlastite smrtnosti kao elementom sazrijevanja; i duhovnoj – suočiti se sa stvarnošću grijeha i milosti i to tako da nanovo “pročitamo” svoj život kao “povijest spasenja”. Na prijelazu oko 40 godina osoba mora preispitati svoje mladenačke ideale i vidjeti do koje mjere ih je ostvarila s obzirom na rad, ljubav i smisao života.
3. Suočiti se sa zavišću, rivalstvom i moći: u sredini života javlja se zavist zbog mladosti i uspjeha drugih te grčevito prianjanje uz moć i vlast. Za smireno suočavanje s takvim negativnim osjećajima potrebno je priznati talente o zaslugama drugih uz pozitivnu spremnost vidjeti sebe kao dio jedne veće cjeline. Treba naučiti shvaćati vršenje moći u evanđeoskom smislu služenja drugima. Sveti Pavao je opisao ovaj stav zrele osobe kad je ustvrdio da smo svi mi Božji suradnici u ostvarivanju jednog boljeg svijeta.
4. Pomiriti suprotne snage unutar sebe:
Mlad-star: napustiti neadekvatne izražaje mladosti i prihvatiti vrijednosti svoje dobi.
Destruktivnost-kreativnost: napustiti besplodne kritike i napade na druge, a usredotočiti stvaralačke energije na stvaralačke ciljeve.
Muško-žensko: prihvatiti vlastiti psiho-seksualni identitet, tj. biti zadovoljan svojim spolom; ne gledati u drugom spolu rivala, ne osjećati se inferiornim.
Navezanost-sloboda: srednja dob je vrijeme kad osoba mora ponovno znati pogledati u sebe i otkriti svoju jedinstvenost.
5. Otkriti vjernost: živjeti u vjernosti svoje mladenačke ideale usred neizbježnih konflikata s realnošću koja je često kontradiktorna i puna opasnosti za te ideale. Ne okrivljavati druge (poglavare) za svoje neuspjehe.
6. Prevrednovanje svog životnog stila: otkriti onu zlatnu nit koja povezuje sav život te raskrinkati one sheme, ideje, stereotipe i neriješene probleme koji sprečavaju osobu da se koncentrira na bitne sadržaje.
7. Suočiti se s gubicima, boli i smrću: to je vrijeme kad treba zakoraknuti putem svetosti, što znači znati cijeniti pashalnu dimenziju života, okrenuti se prema vječnosti.
8. Usmjeriti na konkretne ciljeve svoju energiju i svaralaštvo: znati izaći iz sebe i okrenuti se prema drugima. Zaposliti i dobro usmjeriti latentnu afektivnu energiju i svoju kreativnu sposobnost.
9. Steći mudrost i fleksibilnst: prevrednovati i ponovno prihvatiti mladenačke snove, napustiti tiranski zahtjev za samo-ostvarenjem.
10. Nanovo se roditi: Ovaj zahtjev Isus je uputio Nikodemu koji se također nalazio u krizi odrasle dobi, a osnovni je uvjet za rast u vjeri. Potrebno je obnoviti se u stavu da je sve milost kako bi se rodila zahvalnost umjesto borbe za vlastita prava. Ovaj se preokret naziva “drugim obraćenjem” kad osoba postaje stvarno teo-centrična.
POZITIVAN ISHOD KRIZE
Ako je kriza dobro nadvladana, osoba će biti istinski ponizna: prihvaća sebe i istinu da nismo u stanju sami otkupiti sebe, nego da nam je nužno potreban Spasitelj. Psihološki izražaj ove poniznosti jest posvješćivanje svoje karakterne mane (“trna”). Mistična teologija navodi ove principe rješenja:
1. Kriterij bezuvjetne Božje ljubavi: vjerovati u ljubav Božju i onda kad ne doživljavamo Božju utjehu.
2. Kriterij prihvaćanja Božjeg milosrđa: povjerovati u istinu da je Božje milosrđe beskrajno.
3. Kriterij nade: krajnje iskustvo praznine i napuštenosti preobraziti svojom vjerom u izražaj nesebične ljubavi. Povjerovati u istinu da Bogu nije ništa nemoguće.
4. Kriterij Božje transcendencije: za vrijeme odsutnosti osjetnog iskustva Božje prisutnosti osoba postaje svjesna da je Bog uvijek veći i drukčiji od onoga što mi možemo znati.
5. Kriterij pozitivnog rješenja “duhovne noći”: naučiti s Jobom ponavljati: “Bog je dao, Bog je oduzeo”. Tako se stiče ponizno srce i shvaća da sve dobro dolazi od Boga.
Na koncu se dolazi do mističnog iskustva u kojem se dolazi do duboke spoznaje kako je Božja ljubav bezuvjetna i kako je ona jedini put do sreće, spasenja i punine. Ideal je postići stav sv. Pavla: “Vrlo ću se rado – radije nego da tražim oslobođenje – hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova” (2 Kor 12, 9b). Pozitivan ishod krize odrasle dobi majstorski je opisao Pavao: “Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu” (Rim 8, 38.39).
P. Mijo Nikić
