VJERUJEM U USKRSNUĆE MRTVIH I ŽIVOT BUDUĆEG VIJEKA. AMEN!
Smrt
„Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću“ (GS, 18). Smrt je kraj zemaljskog života.
„Život kratak a smrt stalna, njoj se ne zna dan ni čas, ako vrijeme gubim sada, u pogibli moj je spas“.
Vrijeme našeg zemaljskog života je ograničeno. Smrt izjednačuje sve ljude: umiru i kraljevi i sirotinja. Smrt je posljedica grijeha. Smrt je protivna naumu Boga Stvoritelja. Smrt je „posljednji čovjekov neprijatelj“. Krist je svojom smrću pobijedio smrt.
Krist se, kao čovjek, također bojao smrti: “sa životom smrt se sasta…”
Kršćanska smrt ima pozitivan smisao „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“ (Fil 1,21). „Vjerodostojna je riječ: „Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti“ (2Tim 2,11). U smrti Bog čovjeka zove k sebi. „Ja ne umirem, ja ulazim u život“ (SV. TDI.) Smrt je svršetak vremena milosti i milosrđa Božjega u kojem se određuje konačna sudbina čovjeka. „Kada završi jedini tijek našeg zemaljskog života, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27).
Poslije smrti nema ponovnog rađanja (reinkarnacije)“.
Crkva nas potiče da se pripremimo za čas smrti: „Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine“.
Iskustvo sv. Martina: na času smrti đavao se borio za njegovu dušu. Zato molimo Majku Božju da nas zagovara „na času smrti naše“.
Danas vlada zaborav smrti: umire se u bolnicama, smrt se nastoji potisnuti.
Iskustva kliničke smrti: u jednom trenu vidjeti svu svoju prošlost: duh iz sebe čita svoju povijest, ne treba mu posredovanje osjetila. Jednom ću se morati susresti sa svojom prošlošću dok sam živ, treba je dovesti u red. „U svakom činu i misli tako se vladaj kao da ćeš danas umrijeti. Kad bi imao čistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti“.
„Bila bih sretna kad bih večeras umrla. Smrću bih i ja otišla kući. U raj. Došla bih Isusu“ (Majka Terezija).
Vjerujem u uskrsnuće tijela:
Kršćansko vjerovanje dostiže svoj vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih i vjere u život vječni.
„Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koj prebiva u vama“ (Rim 8,11).
Kristovo i naše uskrsnuće:
Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću vratiti život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama.
Tko će uskrsnuti?
Svi ljudi koji su umrli: „koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,29).
Kako ćemo uskrsnuti?
Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom. Naše će tijelo biti preobraženo u slavno tijelo: „Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost“
Kada ćemo uskrsnuti?
Konačno „u posljednji dan“, na svršetku svijeta: „Jer sam će Gospodin na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu“ (1Sol 4,16).
„Nikad nemojte dopustiti da vas bol i žalost svladaju tako da zaboravite na radost uskrslog Krista! (Majka Terezija).
„Vjerujem u život vječni“
„Pođi kršćanska dušo, s ovoga svijeta u ime Boga Oca svemogućega, koji te je stvorio, u ime Isusa Krista, Sina Boga živoga, koji je za te trpio, u ime Duha Svetoga, koji se u te izlio“ (Sprovod)
Posebni sud
„Ljudima je određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud“ (Hebr 9,27).
Novi Zavjet govori također i o neposrednoj nagradi i kazni koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri, i to odmah nakon smrti. „Još danas ćeš biti Sa mnom u raju“, kaže lsus desnom razbojniku.
„Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi“ (Benedikt XII).
Opći posljednji sud
To će biti „čas kad će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,28-29).
Tada će Krist „doći u slavi i svi anđeli njegovi s njime… I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučivati kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni”.(Mt 25)
„Sve je zlo koje čine opaki zabilježeno je da oni to i ne znaju. U dan kad Bog neće šutjeti, okrenut će se prema zlima: Ja sam, reći će im, na zemlji postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca, a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vaš bi dar bio došao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, učinio sam ih vašim dostavljačima, da donose vaša dobra djela u moju riznicu: vi niste ništa položili u njihove ruke, zato kod mene ništa ne posjedujete“ (Aug).
Posljednji sud bit će u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan.Tada ćemo upoznati smisao svega i shvatiti da je Bog imao pravo onda kad smo ga mi pozivali na odgovornost. Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima „vrijeme milosno“, vrijeme spasa. Nadahnjuje i sveti strah Božji. Naviješta blaženu nadu povratka Krista Gospodina, koji će doći „da se proslavi u svojim svetima“.
Čistilište
„Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.
To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem”. Crkvena predaja, pozivajući se na neka mjesta Svetog pisma, govori o Čistilišnoj vatri”. Taj se nauk također oslanja na molitvenu praksu za pokojne (Sveto pismo).
Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika.
Pakao
Dante: „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite“ (natpis na ulaz u Pakao). „Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljene od njega.
To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju „pakao“.
Isus često govori o geheni, o vatri „koja se ne gasi“, pripremljenoj onima koji do kraja života odbiju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će „poslati svoje anđele da pokupe sve bezakonike i bace ih u peć ognjenu“ (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni“ (Mt 25,41)“.
„Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, „vječni oganj“. „Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži“, (K.K.C, 1035).
Izjave Svetog pisma i učenje Crkve o paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine. „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14).
Bog nikoga ne predodređuje za pakao, za to je potrebno svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji „neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju“ (2Pt 3,9).
Fuiton Sheen: Na ulazu u pakao stoji čovjek raširenih ruku i ne da nikome da tamo uđe. To je Isus Krist koji je umro na križu kako bi ljudi povjerovali u njegovu ljubav i tako izbjegli pakao. Samo onaj koji odgurne Isusa od sebe, odlazi u pakao.
Nebo
Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu, jer ga gledaju „kao što jest“ (1Iv 3,2), licem u lice.
„Našom apostolskom vlašću definiramo da, prema općem Božjem određenju, duše svih svetih, koji su otišli s ovoga svijeta… i prije uskrsnuća njihovih tjelesa i općeg suda… bit će u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u društvu svetih anđela“ (Papa Benedikt XII).
Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se „nebo“. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće.
Živjeti u nebu znači „biti s Kristom“.
Isus Krist nam je svojom smrću i uskrsnućem otvorio nebo. Život se blaženih sastoji u potpunom posjedovanju plodova Kristova otkupljenja; svojoj nebeskoj proslavi on pridružuje one koji su u nj vjerovali i ostali vjerni njegovoj volji. To otajstvo blaženog zajedništva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predočenje.
Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino Kraljevstva, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj. „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1Kor 2,9).
„Kakva će biti tvoja slava i tvoja sreća: bit ćeš pripušten da gledaš Boga, imat ćeš čast da sudjeluješ u radostima spasenja i vječnoga svjetla zajedno s Kristom, Gospodinom tvojim Bogom… da uživaš u Kraljevstvu nebeskom, u društvu pravednika i Božjih prijatelja, radost postignute besmrtnosti“ (Sv. Ciprijan).
U slavi nebeskoj, blaženici s radošću nastavljaju ispunjati volju Božju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Oni već kralj uju s Kristom; s njim će „kraljevati u vijeke vjekova“ (Otk 22,5).
P. Mijo Nikić
