Mons. Valentin Pozaić, Pomoćni biskup zagrebački
Završetak Duhovnih vježbi za pravnike / suce – Lužnica
Treća korizmena nedjelja – B – 11. 3. 2012.
Izl 20,1-17 / 20,1-3. 7-8. 12-17 1 Kor 1,22-25 Iv 2,13-25
Mnoštvo događaja zbiva se, i bude zabilježeno dnevno, tjedno, mjesečno, godišnje. Pamti ih se vrlo malo, jedva da ostavljaju traga u pamćenju ljudi.
Nasuprot tome, postoje događaji koji stalno žive u svijesti čovjeka: ti su, ne samo neka puka vremenska zbivanja; to su više simboli trajne, neprolazne vrijednosti; ti nose vrednote koje su temelj, polazište i odredište dostojanstva i smisla čovjeka života i djelovanja.
Kao baštinici aristotelsko-tomističke filozofije koja se izriče i kroz hilemorfizam – materija u formi tvori zdravo jedinstvo bića – razumijemo da sve što postoji ima svoju formu: forma daruje materiji oblik, izgled, ljepotu, stanje postojanja, prepoznatljivost, omogućuje susret i djelovanje. Zdrava duhovnost traži formu, utjelovljenje, svjedočenje. ‘I Riječ je tijelom postala’ (Iv 1, 14).
Bez forme ‘čovjek’ bi prešao u amorfnu masu, u bezličnost. Ontološka i egzistencijalna forma čovjekova postojanja i djelovanja jest: jedini je on stvoren na sliku Božju. Moralno gledajući: iz indikativa slijedi imperativ. Ako je Bog ljubav, i djeluje iz ljubavi, dosljedno, čovjek stvoren na sliku Božju, odraz je Božje ljubavi, i treba djelovati iz ljubavi.
Čovjek sam, individuum, sasvim je jasno određena materija i forma, od začeća. Čovjek kao društveno biće zahtijeva, i stvara, određene forme postojanja i djelovanja: obitelj, društvena zajednica, narod. Te stvarnosti nisu plod prigodne prohtjevnosti, niti smiju biti prepuštene stihiji, anarhiji. Neke od tih formi-oblika postojanja i djelovanja nazivaju se: pravilo, zakon.
Današnja liturgijska čitanja stavljaju nam pred oči dva nezaobilazna, trajno važeća događaja-simbola. U prvom čitanju: Dekalog. U Evanđelju: Hram. O tome na svoj način govori Pavao u poslanici Korinćanima: život po mudrosti ovoga svijeta, i život po mudrosti Duha Božjega.
Dekalog – Božji dar na gori Sinaju, događaj koji prosvjetljuje i preobražava i um i srce, definira univerzalne vrednote koje nazivamo židovsko-kršćanska baština. Tu je zacrtana istina u ljubavi, poštenje, međusobno poštivanje, svetost obitelji, kultura života, briga za vlasništvo i za okolinu – briga za sav naš svijet.
U vremenu diktature relativizma i nihilizma, besmisla i beznađa, nameće se uvjerenje da je svaki propis, svaki zakon – atentat na ljudsku slobodu, autonomiju. Tako je njima i Dekalog.
Biblija nas uči: Božji zahvat u čovjekovu povijest zahvat je oslobođenja. Tko se zaogrne Dekalogom, tko se klanja samo Bogu jedinome, oslobađa se od svih idola, od svih obzira. Više je nego očito: Dekalog – to je pitanje kulture života i smrti, napretka i opstanka, ili nestanka.
Dekalog, zakon vrednota, pedagog za istinito i dobro, lijepo i plemenito – nije ništa manje važan od zakona sile teže. Tko skida Boga s prijestolja, i na to prijestolje podiže lažna božanstva, raznovrsne tirane, njihovim postaje robom. Odbacio je blagoslov pustinje, molitve, posta.
Drugi je neizbrisivi događaj jedna od najdramatičnijih scena Evanđelja: Izgon trgovaca iz Hrama, iz kuće Božje i – čovjekove, iz kuće molitve i sabranosti, časti i dostojanstva, reda i svetosti.
Navikli smo na Isusa blaga i ponizna srca, puna sućuti, praštanja i razumijevanja. Danas ga vidimo rasrđena i nemilosrdna!? Je li takav Isus za nas put, istina i život (Iv 14,6), primjer i uzor života; primjer obrane časti Boga i čovjeka, obitelji i društvene zajednice, države?
Gdje je danas sveta revnost, gdje sveta srdžba Kristovih učenika? Prepuštamo li polje ljudskih savjesti i sudbinâ čoporu vukova, lažovima i kvislingima? Nova pravda – stara nepravda, guja u hrvatskim njedrima, jer lustracije nije bilo. I to bi bili standardi Dekaloga u svetom Hramu, u Lijepoj našoj domovini!?
Mogu li Kristovi učenici danas biti mirni dok se sveti hram osobe obeščašćuje: nasuprot drame nezaposlenosti i oskudice – pohlepa i razbacivanje; dok naciju trese demografski slom – žena-trudnica umjesto časti i poštovanja doživljava prezir i zapostavljanje; djeca i mladi izručeni su zavodnicima i zlikavcima; mjesta odmora i razonode pretvaraju se u tragične špilje razbojničke; za starce i nemoćne nema mjesta ni u obitelji, ni u društvu, pa ni u bolnici.
Uzmiču li Kristovi vjernici pred agresivnim naletom Zloga i njegovih satelita – umjesto da uzmu u ruke sveti bič protiv zla i bezakonja, protiv kukavičluka i očaja?!
Poslanica Diognetu, negdje iz godine 190., govori: ‘Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći’ – osim ako su odlučili izdati svoj položaj, svoje poslanje, svoj identitet, svoju budućnost, svoju vječnost.
Gdje je sveta revnost, srdžba kršćana: za Božji zakon – Dekalog, za Božji hram u srcu i duši svake osobe? Prepoznajemo li vapaj svetoga Pavla: ‘Ne znate li, hram ste Božji, i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog’ (1Kor 3,16-17).
Što je naše dostojanstvo, što je naše poslanje? – Živjeti u svetosti svoga hrama, prigrliti križ svoga života – i svoga bližnjega; sa Šimunom Cirencem, sa pobožnim ženama, sa vjernom suputnicom Majkom Marijom, hrabro i ponosno, vjerno i ustrajno – živjeti u Isusovoj blizini! Amen.
