HRVATSKA MARIJANSKA SVETIŠTA– prigodne poštanske marke
Vrijednost: 0,47 EUR x 4
Autorica: Ariana Noršić, dizajnerica iz Samobora
Fotografi: Štefan Brajković (Sveta Gora kraj Gerova – interijer i eksterijer) i Zoran Alajbeg (Gospa od Otoka – interijer)
Veličina: 35,50 mm x 29,82 mm
Papir: bijeli, 102 g., gumirani
Zupčanje: češljasto, 14
Tisak: višebojni ofsetni
Tiskara: AKD d.o.o., Zagreb
Naklada maraka: 30 000 primjeraka po motivu
Datum izdavanja: 9. 6. 2023.
Motivi: svetište Gospe od Otoka (Solin), Giuliano Zasso: Gospa s Djetetom na prijestolju, oltarna slika; svetište Majke Božje Karmelske (Sveta Gora), kip Majke Božje Svetogorske, bidermajerska figura iz 1847.
Marke su izdane u arčićima od 8 maraka i s jednim privjeskom, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
Svetište Gospe od Otoka u Solinu
Za razliku od ostalih marijanskih svetišta, crkva Gospe od Otoka u Solinu nosi naziv prasvetišta. Ona je najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj. Posjetio ga je, 1998., i papa Ivan Pavao II. Otočić u rukavcima rijeke Jadro, na kojemu se crkva nalazi, sažet je kontinent: površina njegova prostora nerazmjerno je malena prema golemoj dubini njegova vremena. Po nekim je pretpostavkama taj otočić prvo mjesto na kojemu su se naselili Hrvati nakon što su došli u te krajeve: zatečeno rimsko ziđe moglo je njihovu naselju pružiti zaštitu. Ispod i okolo današnje crkve nalaze se slojevi potonulih stoljeća. Na rimskim je ostacima u 10. vijeku hrvatska kraljica Jelena Slavna (+976.), žena kralja Mihajla Krešimira a majka kralja Stjepana Držislava, dala podići dvije crkve: svete Marije i Svetog Stjepana. Splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) spominje Jeleninu gradnju dviju crkava. Sveta Marija bila je krunidbena, a Sveti Stjepan grobna crkva hrvatskih kraljeva. Bila je to trobrodna bazilika s četverokutnim stupovima, duga dvadeset i tri, široka deset metara, s narteksom, trijemom, u kojemu je, prema predaji, bilo pokopano sedam kraljeva. Spominje se da su crkvu još u 13. stoljeću održavali benediktinci. Vjerojatno je napuštena i opustošena u vrijeme ratova s Turcima, u 16. i ranom 17. stoljeću. Prije 1670. sagrađena je nova, koja je pak 1875. stradala u požaru. 1878. na njezinu je mjestu započela gradnja ovog današnjeg svetišta.
Kod gradnje zvonika pronađeni su ostaci starohrvatske bazilike. Zvonik je stoga sa sjeverne strane crkve premješten na jugozapadnu. Arheolog don Frane Bulić (1846. – 1934.) u narteksu je tada prepoznao u devedeset komada razbijen sarkofag kraljice Jelene i pročitao dragocjen latinski natpis na njemu, koji na hrvatskom glasi: „U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga mjeseca listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg indikcije četvrte petog cikla mjesečeva, sedamnaeste epakte, petoga kruga sunčanoga koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!“ Kopija natpisa danas se nalazi na unutarnjem zidu svetišta Gospe od Otoka, koje na taj način napominje i davnu funkciju mauzoleja hrvatskih kraljeva.
Crkva Gospe od Otoka jednostavna je i skladna jednobrodna neorenesansna građevina mnogokutnog svetišta. Projektirao ju je splitski arhitekt i slikar Emil Vecchietti (1830. – 1901.). Diplomirao je matematiku, filozofiju i arhitekturu u Padovi, a privatno je studirao i slikarstvo. Jedno je vrijeme vodio slikarsku školu u Splitu, a učenici su mu, među ostalima, bili Emanuel Vidović, Ivan Meštrović i Toma Rosandić. Vecchietti je autor niza vrlo značajnih historicističkih zdanja, među kojima su najpoznatija Općinska palača i Kazalište u Dubrovniku te Hrvatsko narodno kazalište u Splitu. Prema Vecchiettijevu nacrtu glavni i sada jedini oltar u solinskom svetištu isklesao je Vecchiettijev zet, kipar i klesar Pavao Bilinić.
Na oltaru se nalazi slika Gospe od Otoka, koju je 1881. naslikao talijanski slikar Giuliano Zasso (1833. – 1889.). On se formirao u venecijanskoj Akademiji di Belle Arti, pod utjecajem neoklasicističkog slikara Girolama Michelangela Grigolettija, a usavršavao se u Rimu. Okrunjena tamnokosa Gospa, lijepog i sabranog lica, sjedi na prijestolju, odjevena u crvenu haljinu i modri ogrtač; u krilu drži malog, tamnokosog i kovrčavog Isusa u bijeloj haljini, također okrunjenog. Gospa je pogledom više uronjena u sebe nego u išta oko sebe, dok je mali Isus sav usmjeren gledatelju. Oba su lica individualizirana i reklo bi se portretna. U pozadini slike krajolik je s tankim stablima, gotovo sav od predvečernjeg neba koje se sprijeda već tamni, a u dubini su mu rumeni oblaci.
Rijetko na kojem mjestu sakralna funkcija zdanja do te mjere sakralizira povijest jednoga naroda. Jednog naroda koji nije odgojen da cijeni zrake svoje davnine, makar one prolazile i kroz oblake mitova: kao, uostalom, uvijek i svugdje. U staroj Grčkoj riječ „narteks“ označavala je drvenu kutijicu za spremanje lijekova, ali je s vremenom postala arhitektonski termin – oznaka za pravokutni ulazni trijem bazilike. Danas nevidljivi narteks Gospe od Otoka, i one koja joj ga je posvetila, kraljice Jelene, imao bi biti ljekovit za našu tešku bolest koja se zove kultura zaborava. Možda nije slučajno što Gospa od Otoka gleda u sebe. Onoga tko dolazi k njoj svakako čeka poruka da „sjećati se znači moliti“.
Svetište Majke Božje Karmelskena Svetoj Gori kraj Gerova
Od davnina planinski vrhovi bili su smatrani svetima; zbog blizine nebu, zbog teškoće uspona, zbog dominacije pogleda nad dalekim i širokim svijetom. Na mnogim su vrhuncima sagrađena svetišta, koja daljine obilježavaju svojim čudesnim zračenjem. Jedno je od takvih svetišta crkva Majke Božje Karmelske, odnosno, kako se u narodu naziva, Majke Božje Svetogorske. Brdo Sveta Gora nalazi se kraj Gerova u Gorskom kotaru; visoko je 975 metara; obraslo je mješovitom, crnogoričnom i bjelogoričnom šumom, koja mijenja boje u razna doba godine. Na samom vrhu uzdiže se Marijino svetište. Do njega se, u zadnjoj dionici uspona, dolazi širokim stubištem, između kapelica s postajama Križnoga puta. Još donedavna oko crkve su rasla visoka stabla, i njihova je sjena blažila umor hodočasnika. Danas više nema stabala ni sjene, svjetlost obavija zdanje sa svih strana, a ono, sa svojim stubištem i kapelicama, iz ptičje perspektive, koja nam je postala tako dostupna, izgleda poput velike razvedene skulpture na tamnom postamentu.Gotovo je nestvarna ljepota svijeta što se oko Svete Gore razastire. Iz te točke, s koje se u nedogled vide modri planinski lanci i crna boja šuma, čini se kao da još imamo beskrajno mnogo nedirnutog prostora i beskrajno mnogo šume. Ta iluzija jedna je od nagrada uspona na Svetu Goru.
Crkva Majke Božje Karmelske, ili Svetogorske,nalazi se u planinama, ali jednako pripada moru: drvosječama, pomorcima, ribarima.Na njezinom oltaru nalazi se natpis „Zdravo Zvijezdo mora, Majko Čudotvorna“. Njoj hodočasti Gorski kotar, Primorje, Istra i Slovenija; uz Trsat, najznačajnije je marijansko svetište cijele regije. Prvi se put u dokumentima spominje godine 1504., alije vjerojatno i stoljećestarija. Iznesene su pretpostavke da ona, u nekoj svojoj fazi, spada među zavjetne crkve Zrinskih i Frankopana. Tijekom baroknih stoljeća pape su bulama potvrđivale milost oprosta hodočasnicima. Mnogi su požari uništavali njezinozdanje, inventar i dokumente. Današnji oblik pripada prvoj polovici devetnaestog stoljeća, ali i duhu jednostavnog, neprolaznog baroka. Vrlo širok, krupan zvonik, kroz koji se ulazi u crkvu, djeluje gotovo poput prilagođene obrambene kule. Lijepa arhitektura konkavnog oltara među marmoriziranim stupovima sadrži nekoliko drvenih kipova, od kojih je središnji sam lik Majke Božje Svetogorske, ljupka i vrijedna bidermajerska figura iz 1847. godine.Taj kip veomaje štovan i smatran čudotvornim. U čuda Majke Božje Svetogorske ubraja se i snaga legendarnog domaćeg diva, Petra Klepca…Njezini su blagdani 16. srpnja i trodnevnica sa završnom nedjeljom iza Male Gospe (8. rujna), kada se održava i poznati Garski sejmon, to jest Gorski sajam. U te se dane, kao običaj koji raste iz korijena, blagoslivlju jelove grančice…
Gorski kotar u mnogom je smislu do danas nepoznata zemlja. Kao da u njemu postoji samo zemljopis, kao da su, osim rimskog limesa i željezne rudače Zrinskih,mnogaostala poglavlja preskočena; njegov barok jedva da je uočen, a devetnaesto stoljeće, koje je sa svojom skladnom arhitekturom bilo tako dugo podcijenjeno, bit će izbrisano prije nego dospije biti uistinu vrednovano. Oskudici povijesti dugujemo najljepše mitove i legende. Takav je slučaj i s Majkom Božjom Svetogorskom.
Priča kaže da su pastiri, prolazeći sa stadom, na jeli našli pričvršćen Gospin kip. Pred taj su kip dolazili moliti. Jednom su zatekli svoje ovce kako se pred Gospom klanjaju. Pokušali su ih otjerati, ali ovce su stajale kao ukopane. Prestrašeni pastiri spustili su se k župniku i ispričali mu neobičan događaj. Župnik se vratio s njima i sam vidio ovce koje se klanjaju. Uzeo je kip i odnio ga u Gerovo u crkvu. Kip je međutim nestao iz crkve i vratio se na svoje stablo. To je shvaćeno kao znak i poruka, pa je na mjestu gdje je na jeli nađen kip sagrađena crkva…Visoko nad svijetom Majka Božja Karmelska, ili Svetogorska, živo je hodočasničko mjesto. Ona se nalazi negdje između visine, dubine i daljine, i kada zazvoni njezino snažno i prekrasno zvono, oblijećući vrhunce i doline, sve se te dimenzije odjednom nađu spojene.
akademkinja Željka Čorak
