P. Mijo Nikić, SJ

PSIHOLOŠKO-DUHOVNI PROFIL BISKUPA JOSIPA LANGA

         Sažetak

U članku se analizira osobnost biskupa Josipa Langa i promatra njegova zrelost na tjelesnoj, emocionalnoj, društvenoj i duhovnoj razini osobnosti. Na svim spomenutim razinama Lang je pokazao veliki stupanj zrelosti. U drugom dijelu članka donesene su kreposti biskupa Josipa Langa, njegova vjera, nada i ljubav, te njegova poniznost i spremnost da strpljivo prihvati i nosi svoj križ. Doneseno je više primjera nesebične ljubavi i milosrđa dobrog i svetog pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Langa.

         1. Uvod

         Opisati vjerodostojno nečiju osobnost na psihološko-duhovnoj razini, znači proniknuti u dušu dotične osobe, a to u potpunosti može samo Bog. Imajući na pameti ovu istinu, postaje jasno da će i ovaj moj pokušaj ocrtavanja ličnosti biskupa Josipa Langa, biti poprilično ograničen. Ono po čemu se najviše pamti ovaj Božji čovjek jest njegova velika vjera, te ljubav prema Bogu i ljubav prema siromasima, napuštenima, zaboravljenima koji su upravo u njemu nalazili utjehu i ohrabrenje. Kao visoko rangirani službenik Crkve i kao čovjek znanosti i kulture vraćao je dostojanstvo malenim i poniženim ljudima tako što je s njima razgovarao, pristupao im kao prijatelj i velikodušno im materijalno i duhovno pomagao. Jednom riječju, biskup Josip Lang je bio dobar čovjek i kao takvog i danas ga se sjećamo i Bogu zahvaljujemo što smo ga imali u svojoj crkvi i svome narodu. Nadamo se da ćemo ga uskoro imati i na našim oltarima, što je svojom vjerom i dobrotom i zaslužio.

2. Josip Lang – zrela i integrirana ličnost

Izgrađena, a to znači zrela i integrirana ličnost je osoba koja ne zanemaruje, nego prihvaća i zrelo integrira sve razine svoje osobnosti, a to su: tjelesna, psihološka (emocionalna), socijalna i duhovna dimenzija ljudske osobnosti. Iz spisa i konkretnih djela ljubavi i milosrđa biskupa Langa, očito je da je on bio zrela i integrirana ličnost. Govorio je ljudima o Bogu, naviještao im je Kraljevstvo nebesko, ali se itekako brinuo da se oni dobro osjećaju i ovdje na zemlji. Gladne je hranio, žalosne tješio, osamljene posjećivao, bolesnicima ublaživao njihove jade i sve njih vodio Bogu, koga je znao navijestiti kao dobrog i milosrdnog Oca koji ljubi svoju djecu.

Život i djela milosrđa svjedoče da se radi o velikanu duha, čovjeku velikog srca i jake vjere u Božju ljubav i providnost. Iako je proživljavao teške unutarnje krize, ipak je znao uz milost Božju sačuvati mir duše i prisebnost u svom djelovanju, što su sve oznake jakog karaktera i zrele i izgrađene ličnosti. U knjizi službenih izvješća o pitomcima u rimskom zavodu Germanicumu, uz ime Josipa Langa bilo je napisano: «Mladić izvanredno nevin, pobožan, čedan, nema na njemu ništa što bi bilo vrijedno prijekora».[1]

         2.1. Zrela integracija tjelesne razine osobnosti

         Čovjek kao osoba posjeduje četiri razine svoje osobnosti. To su: tjelesna, psihološka (afektivna), socijalna i duhovna. Zrelost neke osobe vidi se po uspješnosti integriranja spomenutih razina u svome cjelokupnom životu. Osoba je zrela u onoj mjeri u kojoj se da voditi od razumsko duhovne dimenzije svoje osobnosti ne zanemarujući ostale spomenute dimenzije.

Zrelost osobe na tjelesnoj razini vidi se po tome koliko ona uspijeva imati u vlasti svoje tijelo, koliko je uspješna u kontroliranju nagonskih impulsa svoje naravi integrirajući ih u cjelokupnu svoju osobnost.

Biskup Josip Lang kao razborita osoba bio je svjestan činjenice kako je čovjek u sebi podijeljen, kako ga s jedne strane privlače vrijednosti i ideali, ali ga u isto vrijeme uznemiruju nagonske iracionalne sile prisutne u svakom čovjeku. Da bi mogao ostati čovjek, sačuvati svoj moralni integritet, čovjek mora imati kontrolu nad nagonskim silama u sebi. Biskup Lang je toga bio posve svjestan i zato je preporučivao i tražio od sebe, svojih bogoslova i svećenika kao i od vjernika da ozbiljno shvate Isusov savjet i opomenu: “Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo” (Mt 26,41). U svojim pastoralnim pohodima i propovijedima biskup Lang je naglašavao potrebu molitve i bdjenja kako bismo ostali ljudi po Božjoj volji.

On sam je u tome davao primjer vlastitog života. Redovito je činio dnevni ispit savjesti, vježbao se u sabranosti, cijenio i vježbao samokontrolu, te se odlučno borio protiv duhovne lijenosti i drugih neurednih sklonosti kojima smo podložni zbog ranjenosti istočnim grijehom. Sam biskup Lang je živio pokorničkim životom, a kao pravi pastir, više je na ovom polju tražio od sebe nego od svojih vjernika.

Ovdje treba napomenuti činjenicu kako je Josip Lang, još kao mladi bogoslov u Rimu u papinskom zavodu Germanicumu gdje je boravio dok je studirao filozofiju i teologiju, pretjerivao u svojim pokorama i duhovnim vježbama. To je bio glavni razlog zašto je praktički otpušten iz toga zavoda, budući da mu je zdravlje bilo vrlo ugroženo, a približavao se čas njegova svcćeničkog ređenja. U otpusnom pismu, rektor zavoda je za Josipa Langa napisao: «Gospodin Josip Lang, klerik, živio je uzorno gotovo šest godina u ovom našem rimskom Germaničko-hunaričkom kolegiju. Prema svojim umnim sposobnostima i tjelesnim snagama veoma je marljivo i s lijepim uspjehom studirao filozofske i teološke nauke. Sada se pak vraća u domovinu da oporavi psihičke sile koje je previše napeo neumjerenim naprezanjem».[2]

Ovaj čin Langovih poglavara pogodio je veoma mladog bogoslova, ali ga nije slomio. U domovini, točnije u svojoj rodnoj župi dobro se oporavio i samo mjesec dana nakon otpuštanja iz rimskog kolegija zaređen je za svećenika. Za razliku od onoga otpusnog pisma, u novom koje je došlo u Zagreb koji dan prije njegova ređenja pisalo je sljedeće: «Svjedočimo da je gosp. Josip Lang ovdje bio šest godina i da je od toga tri godine tako izvrsno studirao filozofske nauke te je zaslužio da bude uzdignut na čast doktorata; isto tako je tri godine na sveučilištu Gregoriani najmarljivije slušao teološke discipline; dogmu, moral, dušobrižništvo, crkvenu povijest i sveto govorništvo te je izvrsno položio ispite iz tih predmeta, a bio bi i ostale bez sumnje sjajno dovršio da ga nije spriječilo slabo zdravlje, pa se po savjetu liječnika i po našem savjetu morao vratiti u domovinu. U vjeri jak, bogoljuban, krepostan i pobožan, bio je i nama vazda vrlo drag i drugovima je dao mnogo primjera kreposti…».[3]

         2.2. Afektivna zrelost Langove osobnosti

         Afektivna zrelost je sposobnost osobe da svoje osjećaje i sve impulse emocionalne naravi ne potiskuje, da ih se ne boji, nego prihvati i razborito živi i izražava dajući se pri tome voditi svojim razumom koji poštuje istinu i želi živjeti objektivne vrednote ne zanemarujući zadovoljenje legitimnih emocionalnih potreba ljudske naravi. Afektivno zrela osoba je ona koja je uspjela na zreo način ujediniti svoju pamet i svoju srce. Drugim riječima, to je osoba koja ima mudro srce. Biblija na više mjesta svjedoči kako se istinski susret s Bogom događa u ljudskom srcu. Ukoliko je to srce čisto i Bogu poslušno, ono će susresti Boga i doživjeti mir koji samo Bog može dati. Ukoliko je nutrina čovjeka, odnosno njegovo srce sebično, oholo i tvrdoglavo, ono će biti najveća zapreka da se dogodi istinski susret s Bogom. Iz neobraćenoga srca, prema riječima samog Isusa, izvire sve zlo koje onečisti čovjeka: “Ono što izlazi iz čovjeka, to onečisti čovjeka» (Mk 7,20-23).

         Svoje srce čovjek može sakriti od drugih, ali nikada od Boga koji vidi ono što je u srcu (1Sam 16,7), koji dobro poznaje ljudsko srce (Dj 1,24), koji ga proniče i ispituje (Jer 11,20; Sir 42,18).

         Na području ljudske afektivnosti događa se istinski susret ili ranjavanje druge osobe, grubo manipuliranje ili nesebična ljubav izražena kroz velikodušno služenje. Imajući na pameti takvu ulogu i značenje ljudske afektivnosti za cjelokupni život osobe, očito je da onaj koji želi u svom životu nešto veliko postići, mora najprije dozreti u svojoj afektivnosti. Kako se to događa? Jednostavno, a opet vrlo teško. Ono se ostvaruje kroz vlastito umiranje. Ono se postiže žrtvom i odricanjem koje je prihvaćeno u ljubavi i slobodi. Naime, jedino kroz odricanje od infantilnih, sebičnih želja (što se doživljava kao vlastito umiranje), osoba raste u svojoj sposobnosti da percipira i dotakne stvarnost onakvu kakva jest, drugim riječima, afektivno dozrijevanje koje se postiže kroz žrtvu i odricanje pomaže osobi da živi u istini, a to je ujedno najbolji način da se učini prikladnom za milost. Tko, naime, živi u istini, on ne gleda najprije sebe i svoje interese, ne ravna se po principu užitka koji traži da čovjek čini samo ono što mu se sviđa nego se ravna po principu istine, tj. odlučuje se za ono što mu koristi da postigne svoj konačni cilj za koji je stvoren, a to je susret s Bogom.

         Lang je vodio veliku borbu na području svoje afektivnosti kako bi sačuvao slobodu duše i ostao vjeran Bogu u svemu. A nije mu bilo lako. U njegovu životopisu čitamo da su u njemu divljali najniži nagoni. «Oko njega i u njemu urlali su vihori pobješnjelih strasti. Vitlale su njime strasti kao vjetar pljevom na gumnu. Bezdan iz kojeg su navirale tutnjio je pod njim, tresao čitavim njegovim bitkom, spremao se da ga proguta, proždere. A on u toj borbi sam, bez razumijevanja okoline, ostavljen, izručen na milost i nemilost svojoj iscrpljenosti, malaksalosti, bolesti. Ostavljen od svega i od svakoga, tako mu se barem činilo.

Lang je bio veoma osjetljive savjesti, a težio je za visokim idealima. U svom nastojanju da što prije stigne do savršenstva dosta je patio od skrupula. Tako u svom duhovnom dnevniku Lang piše: «Skrupuli me napadali, napadale me dvojbe kako što da činim, te me je gonilo pod obligacijom grijeha da moram ići k patru spiritualu, a jer sam toliko puta bio kod njega, nisam htio ići, zbog toga mi se činilo da sam pripravan sagriješiti smrtno… Poradi skrupula nisam mogao jesti, bojim se čitati knjige; ne mogu skrupule svladati pred sv. Pričešću, pa kao da se svetogrdno pričešćujem» ( travanj 1883, Duhovni dnevnik, str. 60).

Lang se na razne načine borio protiv skrupula, Evo što je o tome zapisao u svome duhovnom dnevniku: «Te misli, da sam možda sagriješio, imam se otresti, niti je imam reći u ispovijedi, jer inače, na to mislim u ispitivanju savjesti, na to u ispovijedi, te mi se sve jače utiskuje u fantaziju, pa tako nikada se ne mogu tih misli otresti i miran biti» (U ožujku 1882., str. 30 iz Duhovnog dnevnika). U ovim Langovim riječima otkrivamo njegovu dobru psihološku intuiciju o tome kako se preveliko bavljenje mislima u želji da ih nadvladamo, može pretvoriti u ono što ne bismo željeli, mogu se, naime te misli još više urezati u našu fantaziju, tj. u našu afektivnu memoriju.

         Iz Langovih bilježaka koje čitamo u njegovu duhovnom dnevniku, može se zaključiti da je on imao simptome opsesivno-kompulzivne neuroze. Opsijedale su ga prisilne misli i velike dvojbe. «Tražio je razjašnjenja i odrješenja svaki dan od više svećenika. Badava su ga oni uvjeravali da u svemu tome nema njegove promišljene volje, pa prema tome ni grijeh, on se dalje grizao», napisao je o Langu o. Vrbanek.[4]

         Bog je dopustio da Lang prođe ove velike duševne muke kako bi mogao što bolje razumjeti duše koje mu budu dolazile i tražile od njega pomoć. Još kao mladomisnik, Josip Lang se pokazao kao izvrstan propovjednik i ispovjednik. «Premda mlad, njegova pouka dirnula bi duboko u dušu svakog pokornika. Otići od Langove ispovjedaonice značilo je osjetiti se preporođenim, oduševljenim na novi, bolji, kršćanski život».[5]

         Karakteristična je priča jedne pjevačice koja je doživjela Božje milosrđe kroz svoju ispovijed kod biskupa Langa. «Biskup Lang me je u ispovjedaonici priveo Bogu i odgajao za kršćanku. U ono vrijeme mnogi su svećenici bili veoma strogi i vikali su za vrijeme ispovijedi. Pred Langom ste se mogli u ispovijedi isplakati do mile volje, dati oduška svojoj boli, tražiti razumijevanje, olakšanje, utjehu, pomoć, a on je patio i plakao zajedno s vama, tješio, pridizao i pomagao koliko je mogao i više nego je mogao, jer je po njemu tješio, pridizao i pomagao sam Bog».[6] Josip Lang, nakon što je sam proživio velike muke sa skrupulima i velike tjeskobe kad je išao na ispovijed, nakon dubinskog pročiščenja postao je veliki tješitelj tjeskobnih duša koje su kod njega tražile i nalazile mir svojoj duši.

         2.3. Socijalna dimenzija Langove ličnosti

         Biblija već u svojoj prvoj knjizi kaže kako nije dobro da čovjek bude sam. Sve druge znanosti, pa tako i psihologija potvrđuju ovu biblijsku istinu. Čovjek je po svojoj naravi društveno biće. On ima urođenu potrebu da živi zajedno s drugima, da uspostavlja normalne društvene odnose. Svima su potrebni drugi, druge osobe, ka bi se mogli ostvariti kao društvena bića.

         Najveća moguća zrelost na ovoj socijalnoj ili društvenoj dimenziji ima ona osoba koja svakome pristupa bratski i prijateljski gledajući u drugima samoga Isusa. Josip Lang i prije nego je postao biskup, odlikovao se nesebičnom ljubavi koja služi bližnjemu koji je u potrebi. Langova ljubav prema siromasima i svima koji su trpjeli bila je strpljiva, dobrostiva, dosjetljiva i nije poznavala granica. Onima koji su zamjerali Langu na prevelikoj dobroti i držali ga naivčinom koga su izrabljivali lopovi, odgovorio je kanonik Pećnjak koji je Langa dobro poznavao: «Nije bio naivan te ne bi znao da ga mnogi siromasi izrabljuju, ali je rekao da voli udijeliti mnogima i nepotrebnima nego uskratiti jednome potrebnome».[7] Ljubav je strpljiva i dobrostiva, kaže sveti Pavao (1 Kor 13, 4).

         Lang uvijek i rado pomagao siromasima jer je u njima gledao samoga Isusa. Jedna starica iz Vinogradske ulice ispričala je jednom svećeniku događaj koji je vidjela svojim očima. «Svećenik Lang išao je prema bolnici. Padala je kiša sa snijegom, bljuzgavica. Nekoliko desetaka metara pred bolnicom susreo se s prosjakom u potpuno poderanim cipelama, đonovi su visjeli. Lang je s njime otišao u vežu najbliže kuće. Tu je izuo cipele i dao ih prosjaku. Prema bolnici je otišao u čarapama».[8]

         Biskup Josip Lang je u svom životu ostvarivao načelo prave kršćanske ljubavi koje je postavio sv. Pavao apostol kad je rekao: «Plačite sa zaplakanima i radujte se s onima koji se raduju». Evo konkretnog primjera koji potvrđuje da se Lang veoma približio ovome idealu. «Jednu svoju ispovijed kod Langa nikada neću zaboraviti. Pripovijedala sm mu o tragičnu udesu svoje obitelji. ‘Koliko je vas djece bilo u obitelji?’ ‘Desetero’, odgovorila sam. ‘Što ste posjedovali?’ ‘Ništa’!… Baš ništa. Zemlje ni pedlja. Imali smo samo kolibicu u kojoj smo stanovali.’ ‘Što je mama bila po zanimanju?’ ‘Prosjakinja’. ‘A otac?’ ‘Otac je samo pio i pio i psovao’. Šutnja. A onda sam čula prvi jecaj. Sveti biskup je zaplakao. Izvadio je rupčić i brisao suze. Ramena bi mu se lagano zatresla. Šutjeli smo. Božji svetac, pun Božje ljubavi prema ljudima, plakao je nad teškom sudbinom mojom i moje obitelji. I ja sam plakala. Možda zbog drugog razloga. Tog trenutka osjetila sam da Bog ipak ljubi mene i moju obitelj bez obzira na bijedni položaj u koji je dopustio da dođemo. Bog nas ipak ljubi. To sam u ovom trenutku jasno razumjela, u to sam bila duboko uvjerena. Zašto? Jer se Bog nalazi u onom svetom biskupu. U njegovoj duši. Bog mi preko ovog čovjeka govori. Bog plače nad mojom bijedom. Bog me ljubi».[9]

         2.4. Duhovna razina Langove osobnosti

         Čovjek je po svojoj naravi razumsko i duhovno biće. U čovjeku postoji nešto što je različito od materijalne stvarnosti, nešto što nema dimenzija koje se mogu mjeriti, što je različito od tijela, a što samom tijelu daje život. Po toj duhovnoj dimenziji čovjeku se otkrivaju horizonti vrednota. Zahvaljujući toj dimenziji, čovjek može uspostaviti odnos s Apsolutnim, s Bogom. Jer je duhovno biće, čovjek slobodan i on može čuti glas Božji u svojoj savjesti. Ova razina osobe uvodi čovjeka u nevidljivi svijet duha, ljubavi, istine i dobrote. Na toj razini čovjek spoznaje da je on nekome odgovoran za svoj život. Sloboda koja se doživljava na ovoj razini uključuje u sebi odgovornost prema svijetu, prema drugim osobama, prema svojoj savjesti i prema Bogu.

3. Josip Lang – krepostan čovjek

Reći za nekoga da je krepostan čovjek znači potvrditi njegovu ljudsku, psihološku i duhovnu zrelost. “Ljudske kreposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja, trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život” (KKC, 1804).

         Svojim uzornim kršćanskim životom i djelima nesebične ljubavi koja služi bližnjemu, Lang je dokazao da je krepostan čovjek. On je imao gospodstvo i nazor nad svojim činima koje je upravljao na proslavu Boga i dobro čovjeka. U tome se i sastoji bit kreposna života. U svojoj izjavi zašto je tražio od Pape da Langa imenuje biskupom, nadbiskup Antun Bauer je izajvio: «Što sam odabrao za posvećenog biskupa pomoćnika, osim njegove znanstvene spreme, potakao me poglavito njego sveti i kreposni život, te sam držao da će postavljen na visoko mjesto još jače i čednije djelovati primjer njegova svetog život i pridobivati vjernike za Boga».[10]

         Promotrimo sada bogoslovne kreposti vjeru, ufanje i ljubav koje oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti i omogućuju osobi da ima udjela u božanskoj naravi.

         Vjerom “čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje” (usp. 1 Kor 13,13). Svojom vjerom priznajemo se Božjim pred ljudima uvjereni da će i Bog nas priznati svojima u svome Kraljevstvu.

         Josip Lang je, bez sumnje bio veliki vjernik. Vjerovao je u ljubav Božju nama pokazanu i dokazanu u Isusu Kristu. Na više mjesta u Langovom životu i njegovim govorima nalazimo izraze duboke vjere i pobožnosti, napose prema Isusu u euharistiji i prema Mariji o čemu je znao tako lijepo i poticajno govoriti.[11]     

“Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga” (KKC, 1817).

         Ufanje u Boga i njegovu providnost nosila je i osmišljavala Langov život. Nikada nije gubio nadu u Boga i bolju budućnost. Pa i onda kad je bio otpušten iz rimskog zavoda, duboko u svojoj duši nikada nije posumnjao u svoje zvanje i Božju moć da sve okrene na dobro. To što je Lang vjerovao, to se i ostvarilo. Iako je bio otpušten iz bogoslovije u Rimu, on je bio prvi zaređen za svećenika.

         “Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu” (KKC, 18229. Ljubav je viša od svih kreposti. Ona oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima. Ona je sveza savršenstva i forma svih kreposti.

         Ljubav prema Bogu i bližnjemu jest ono što najviše resi Langovu dušu. «Ta Langova ljubav, dobrota i poniznost sve su osvajali. Svi su ga poštivali i to poštivanje iskazivali na različite načine. No u jednome su svi bili jednaki: držali su ga svecem. Bio je svetac jer je njime vladala samo ljubav. Samo je ljubav ravnala njegovim životom. Spoznao je taj jedini smisao života i uspio ga ostvariti».[12]

         Osim spomenutih bogoslovnih kreposti, Lang je imao i ostale kreposti ostvarene u velikom stupnju.

Apostolski radnik: dok je bio duhovnik u bolnici, nitko nije u bolnici umro bez svetih sakramenata.

Dobar odgojitelj: poštivao je slobodu svake osobe i odgajao je ljude za slobodu. «Nije volio nametati silom ni ideje ni disciplinu niti sankcionirati oštrim kaznama, kako je to u ono vrijeme bilo uobičajeno. Svejedno je svojim autoritetom i te kako znao održati u sjemeništu red i dobar duh. Bio je svjestan da dobro već samo po sebi privlači. Jedan je njegov suvremenik napisao: ‘Lang je mlade razumio; razumio ih je jer je disao duhom Isusa pedagoga koji ljubi duše, koji se prilagođuje, koji dobrotom privlači, blagošću trpi…».[13]

         Lang – čovjek naprednih ideja i progresivnih pogleda. «Nastojao je da svaki bogoslov nađe polje djelatnosti koje najviše odgovara njegovim sposobnostima, na kojemu će moći najjače izgraditi svoju osobnost. Da bi se to postiglo, bila je potrebna solidna naobrazba koju je razvijao u dubinu i širinu. Zato je sebi postavio vrlo konkretan cilj: Produbiti i osuvremeniti naobrazbu. To je i ostvario. Produbio je izučavanje dogmatike služeći se uglavnom isusovačkim metodama. Uveden je i novi predmet, sociologija. Bilo je to vrlo važno zbog novih socijalnih ideja».[14]

Lang je uz spomenute kreposti bio veoma ponizan, skroman, pravedan, blag, milosrdan. Bio je čovjek reda, rada i discipline. Strog prema sebi, a veoma blag i milosrdan prema drugima.

         Jedna od bitnih oznaka zrele izgrađene ličnosti jest njezina sposobnost i spremnost da prihvaća svakodnevne izazove, patnju, tjeskobu, jednom riječju svakodnevne križeve koje život svakome donosi htio on to ili ne. Infantilne, nezrele osobe bune se i ne mogu prihvatiti stvarnost i tuže se što je ona takva kakva jest, a ne onakva kakvu bi je oni željeli vidjeti i imati.

         Lang je bio svjestan da se u životu mora i trpjeti. U svojoj patnji nije želi davati do znanja drugima da i oni pate. Bio je velikodušan i u svojoj patnji.                  

         Lang je bio čovjek molitve. Satima je ostajao u kapelici gdje se klanjao Isusu prisutnom u presvetom oltarskom Sakramentu.

Zaključak

Biskup Josip Lang po kojemu nosi ime i naša Zaklada koja se brine za stare, nemoćne i napuštene osobe, bio je dobar čovjek. Poput svoga učitelja Isusa, i on je prošao ovom zemljom čineći dobro. Ljubio je Boga iznad svega, čvrsto vjerovao u Boga i njegovu ljubav, a Bog ga je svojim Duhom jačao i osposobljavao da ljubi bližnjega, da ima puno ljubavi i milosrđa prema svojoj braći u nevolji.

Kad je nadbiskup Bauer zatražio od cara Franje Josipa dopuštenje da može Svetoj Stolici predložiti za pomoćnog biskupa Josipa Langa, dao je tada o njemu ovo svjedočanstvo: «…muž kojega svatko voli i svatko hvali zbog svetosti života i zbog neograničene ljubavi prema siromasima».[15]

Lang je uistinu bio takav. Međutim, on se takav nije rodio, nego je takav uz milost Božju i ozbiljni rad na sebi, postao.

Objektivne okolnosti nisu mu išle u prilog. Izgubio je oca kad je imao sedam godina. To je psihotrauma prvog stupnja za dijete njegove dobi. Živio je s majkom koja je bila s njime veoma stroga. Zbog toga je najvjerojatnije razvio sklonost skrupuloznosti s čime se dugo mučio. Kao bogoslov, pred samo ređenje biva otpušten iz kolegija u Rimu i poslan natrag u Hrvatsku.

Sve ove nabrojene činjenice išle su protiv Josipa Langa. Gledajući ljudski trebao je razviti dosta jaku reaktivnu depresiju ili barem solidnu opsesivno kompulzivnu neurozu. Međutim, on je razvio svetost, on je postigao visoki stupanj svetog života služeći bližnjima iz nesebične ljubavi. Kao takav on i nama danas može biti uzor i poticaj za nasljedovanje. Dao je najbolji primjer kako osmisliti svoj život, kako ostvariti plan koji Bog ima s nama, dao je primjer kako istinski biti sretan čovjek. Neka ga dobri Bog što prije digne na čast oltara, a nama pomogne da slijedimo njegov primjer i tako postignemo maksimalno ostvarenje svoje osobnosti, Bogu na slavu i na spas naših duša.