2. dan – 09.06.2010. (srijeda) : «STVORENI SMO ZA DOBRA DJELA U KRISTU ISUSU»
Iz 26, 1-6
Mt7, 21.24-27
Draga braćo i sestre u Kristu!
U Božje kraljevstvo, kaže Isus u današnjem Evanđelju, ući će oni koji budu vršili volju Božju. A kako izgleda čovjek koji sluša Božju riječ i živi po njoj? Na to pitanje odgovorio je Isus slikovito i uvjerljivo. On kaže da je onaj koji živi po volji Božjoj sličan onome mudrom čovjeku koji sagradi kuću na stijeni te ona odoli raznim iskušenjima kad na nju navale bujice, vjetar i kiša.
Što znači sagraditi svoju kuću na čvrstoj stijeni? To znači znati odgovore na najvažnija pitanja koja nam život postavlja. Ima pitanja koja se nama nameću, koja mi ne izmišljamo, nego smo izazvani od njih. To su temeljna pitanja; odakle dolazim, kamo idem i zašto uopće živim. Čovjek koji svoju kuću, a to znači svoju egzistenciju, svoj život gradi na čvrstoj stijeni, zna odgovore na ova pitanja. On zna da dolazi od Boga. Bog je naš Stvoritelj, nismo slučajno na ovoj Zemlji. Bog nas je stvorio jer nas ljubi i jer nas želi dovesti u svoje kraljevstvo da s njime vječno živimo. Prema tome čovjekov život smrću ne prestaje, nego se samo mijenja. Umirući u 24. godini života, sv. Mala Terezija govori: Ja ne umirem, ja ulazim u život, ja se vraćam u svoju pravu domovinu na nebesima. Smisao ovoga života na zemlji je u tome da čovjek ostvari plan koji Bog ima s njime i da tako dođe u nebo. Jedino je to važno. Naučiti kako treba živjeti da dođemo u nebo. Jer smo samo za to stvoreni. Sretan je samo onaj čovjek koji tako živi da svakog trenutka može mirno krenuti u vječnost.
Na pitanje kakav život osigurava vječnost u Božjem kraljevstvu, odgovara nam Isus pozivom na nesebičnu ljubav. On kaže: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Po ljubavi će svijet upoznati da ste moji učenici”. A na drugom mjestu je rekao da će na Sudnjem danu prepoznati kao svoje one koji u ovome svijetu budu njega prepoznali u siromasima, jadnima i napuštenima.
Na koncu završavam ovo razmišljanje jednim primjerom iz filma koji ima malo čudan naziv: “Đavao dolazi u četiri”. Ne radi se u filmu o đavlu s rogovima, nego o jednom vulkanu koji je proradio popodne u četiri sata. U blizini toga vulkana bila je crkva i župni stan, te jedan zatvor i dom za mentalno retardiranu djecu. Kad se lava počela opasno približavati spomenutim objektima, upravitelj zatvora je otključao zatvor i rekao zatvorenicima da pomognu retardiranoj djeci kako bi se i oni spasili od prijeteće vulkanske lave. Međutim, to je sad već postalo tako opasno da se nitko od zatvorenika nije usudio krenuti prema domu retardirane djece nego su i oni počeli dalje bježati od toga mjesta. Kad su se povukli na sigurno mjestu pogledali su prema domu i vidjeli kako svećenik župnik uz rizik po vlastiti život pomaže u spašavanju djece. Tada je jedan zatvorenik rekao: “Ja sam ateista i mislim da Boga nema. Međutim, gledajući što ovaj čovjek radi, mogu reći da on čini ono što bi sam Bog trebao činiti”. Ovo je braćo i sestre po mom mišljenju najbolja definicija svećenika: činiti ono što bi sam Bog trebao činiti. Na to smo pozvani svi mi, a ne samo svećenici. Bog nema drugih ruku koje bi na ovome svijetu činile dobro osim naših ruku. Bog od nas očekuje da pomažemo slabima, siromašnima i nemoćnima. “Bog nas je stvorio za dobra djela u Kristu Isusu!” Prema tome promašen će biti svaki život koji ne bude ispunjen dobrim djelima. Ako želimo jednog dana ući u Božje kraljevstvo trebamo u ovome životu činiti ono što bi Bog sam činio, ili još bolje trebamo činiti ono što je Isus činio dok je bio s nama na zemlji. A on je prošao ovom zemljom čineći dobro i liječeći svaku bolest i nemoć u narodu. Neka nam On za to dadne snage kako bismo svojim dobrim djelima pokazali svoju vjeru i učinili ovaj svijet boljim i ljepšim. Amen.
