4. dan – 11.06.2010. (petak) : «SVETKOVINA SRCA ISUSOVA»
BOG JE TAKO LJUBIO SVIJET
Braćo i sestre u Kristu!
Danas želimo razmišljati o neizmjernoj Božjoj ljubavi koja je nama postala vidljiva i opipljiva u osobi Isusa Krista, kroz simbol njegova srca.
Srce je simbol ljubavi. Simbol je vidljivi znak skrivene stvarnosti. Tako nam i srce, kao simbol ljubavi govori kako iza toga znaka ili simbola postoji jedna velika ljubav. Često puta na stablima vidimo taj znak duboko urezan u koru drveta. Dva srca s inicijalima i eventualnim datumom kad se rodila jedna velika ljubav. I Bog je želio ovome svijetu, upravo kroz simbol srca, posvjedočiti svoju ljubav. On je svoju neizmjernu ljubav prema ovome svijetu utjelovio u srcu svoga Sina Isusa Krista.
O tome nam svjedoči sv. Ivan u svojoj prvoj poslanici kad kaže: “U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše”.
Zašto je Isus morao biti žrtva pomirnica za grijehe naše? Zato, braćo i sestre, što je čovjek po svom iskonskom grijehu i po svim drugim grijesima toliko zaglibio i toliko otišao u krivo, da sam sebi više nije mogao pomoći. O tome divno govori jedan tekst iz knjige Otkrivenja. U toj posljednjoj biblijskoj knjizi sv. Ivan apostol piše: “I jedan me od starješina ušita: Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše? Odgovorih mu: Gospodine moj, ti to znaš. A on će mi: Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su svoje haljine i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj” (Otk 7,13-14).
Svi mi, braćo i sestre, dolazimo iz nevolje velike. “Borba je čovjekov život na zemlji”, kaže prokušani Job. Čim se čovjek začne, dakle i prije svojeg rođenja, već je zreo za nevolje velike. Pedesetak milijuna tih mališana svake godine u svijetu ne uspiju nadvladati tu svoju prvu veliku nevolju. Majčina utroba njima postane i smrtna postelja. Toliko je naime godišnje registriranih pobačaja u svijetu. Neke koji uspiju preživjeti tu prvu veliku kušnju, čekaju teška iskušenja odmah nakon rođenja. Obitelji u kojima nema istinske ljubavi i spremnosti na žrtvu, uzrokuju velike nevolje svojoj djeci koja su, prije svega gladna i potrebita ljubavi. Agresivni očevi i nemarne majke već zarana zagorče život svojoj djeci. Konačno, sve nas, ne znam kako lijepo i sretno živjeti, u starosti čekaju nevolje velike. Neki u svojoj starosti bivaju ostavljeni od svojih najbližih, zaboravljaju ih oni za koje su se žrtvovali. A najveća nevolja dolazi na samom koncu života. “Čovjeku je određeno jedanput umrijeti (Heb 9,27). Sve u nama želi živjeti, a znamo da jednom moramo umrijeti. Taj dubinski, egzistencijalni strah ne može ukloniti nijedna psihoterapija ovoga svijeta, jer ona za to nema lijeka.
Svoju veliku nevolju svi mi u sebi nosimo. Svi smo mi negdje u dubinama svoga bića smrtno ranjeni. Svakodnevni životni događaji to potvrđuju. A naša kršćanska vjera nas o tome jasno poučava. Čovjek je u svom iskonu ranjen istočnim ili iskonskim grijehom. Po tom je grijehu u svijet, odnosno u čovjeka ušla smrt kojoj nijedan smrtnik ne može izbjeći. Sve ideologije ovoga svijeta i sve iluzije kojima je čovjek nastojao kroz povijest nadvladati svoju veliku nevolju, pokazale su se na kraju nemoćnima da razriješe misterij čovjekove patnje i njegove smrti.
Jedini pravi odgovor na ovu čovjekovu veliku nevolju i njegov egzistencijalni strah pred ništavilom imamo u Srcu Isusovu. Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga Jedinorođenca, da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. Prije nego će uskrisiti Lazara Isus je povikao jakim glasom, da ga čuje čitav svijet: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko živi i vjeruje u me, živjet će ako i umre”. Tko vjeruje u Isusa, tko svoje haljine opere i ubijeli u njegovoj krvi oslobađa se nevolje velike, oslobađa se svoga grijeha i tako u Kristu i po Kristu pobjeđuje i samu smrt. Kad čovjek istinski povjeruje u ljubav Božju, tada se oslobađa straha. U ljubavi nema straha. Samo je ljubav jača od smrti.
Sržna, najglavnija poruka svetkovine Srca Isusova navješćuje nam ovu radosnu vijest: BOG JE TAKO LJUBIO SVIJET. Odkako se Isus utjelovio u ovu našu povijest i otkad je dao da mu svojim grijesima probodemo srce, nitko više nema prava pozivati Boga na odgovornost za nevolje ovoga svijeta. Bog je stvorio dobar svijet, sve što je Bog stvorio bilo je dobro. Istočnim ili iskonskim grijehom kojim se čovjek pobunio protiv Boga, u ovaj svijet je ušao nered, zlo i sve vrste patnji kao i sama smrt. Ali Bog, koji je bogat milosrđem, nije ostavio čovjeka u njegovoj nemoći i prokletstvu, nego je milosrdno svima pritekao da ga tražeći u vjeri nađu i da ga po ljubavi posjeduju i uživaju. Da spasi čovjeka od vječnog prokletstva, Bog je poslao svoga Sina da se svijet spasi po njemu.
To je prava slika Boga u koga vjerujemo. Boga ljubavi i milosrđa Isus nam je najviše objavio kroz svoje probodeno srce.
Što Srce Isusovo, kao simbol Božje ljubavi, želi poručiti nama, danas, ljudima i ženama na pragu trećeg tisućljeća? Želi nam poručiti ovu istinu koja oslobađa i donosi duši mir i radost. Želi nam reći: Ne bojte se! Vjerujte u ljubav Božju! U ljubavi nema straha.
Svetkovina Srca Isusova za nas je izvor neizrecive radosti. Naš Bog u koga vjerujemo jači je od smrti. Naš Spasitelj Isus Krist ima srce koje nas neizmjerno voli. Ljubav Isusova prema nama, njega je itekako koštala. Autentična ljubav, braćo i sestre, košta! Ne smijemo zaboraviti ovu istinu. Ljubav košta. To vrlo dobro znaju majke koje bdiju nad svojom djecom. “Ne živi se a da se bar malo ne umire”, kaže jedna pjesma. “Ne ljubi se, a da se puno ne umire”, s pravom bismo mogli nadodati ovoj pjesmi.
Nakon što smo bar donekle shvatili i doživjeli ljubav Božju prema nama, izraženu kroz probodeno Srce njegova Sina Isusa Krista, mi se pitamo što je nama sada činiti, kako mi trebamo i možemo uzvratiti na tu neizrecivu ljubav Božju.
Prije nego odgovorimo na ovo pitanje želio bih vam ispričati jedan primjer, jedan događaj za koji kažu da se stvarno dogodio. U Frankfurtu je umro jedan vrlo bogati čovjek koji nije imao nikoga od bliže rodbine. Svoje posljednje želje napisao je u dvije oporuke. U prvoj koverti je pisalo da je njegova posljednja želja da ga sahrane ujutro u 4 sata. U istoj koverti je pisalo da ima još jednu želju, ali nju neka pročitaju tek nakon sprovoda…….
Isusove oporuke: 1) Euharistija: Ovo činite meni na spomen. Tko ne bude jeo od ovoga kruha, nema života u sebi.
2) Zapovijed ljubavi: Ovo vam zapovijedam: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio…
3) Treća oporuka: Ostavio nam je svoju Majku za našu Majku. Ivane, evo ti Majke. Ženo, evo ti sina…
Konačno, zadnja Isusova oporuka je obećanje vječnog života. Idem da vam pripravim mjesto.
Prvo što trebamo učiniti jest da još više povjerujemo u ljubav Božju. “I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj”, kaže sv. Ivan apostol. To je veoma važno, jer tko istinski povjeruje da ga Bog voli, taj ne može više ostati stari čovjek. Taj želi biti što sličniji Onome koji ga tako ljubi. A mi svoju ljubav prema Bogu iskazujemo tako da vršimo njegovu volju, da budemo vjerni zapovijedima koje nam je dao. “Tko mene ljubi, čuvat će moje zapovijedi”, kaže Isus.
Drugo što trebamo učiniti, poručuje nam sv. Ivan apostol u svojoj prvoj poslanici: “Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama sarvšrena”.
Bog nas poziva da ljubimo jedni druge, a mi se osjećamo slabi i nemoćni. Kako odgovoriti na ovu Isusovu zapovijed. On sam nam daje odgovor. “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”
Samo u Srcu Isusovu naći ćemo spokoj dušama svojim. Sv. mala Terezija, nakon višegodišnje kušnje, ovako opisuje čas svoga izlječenja: “Jednom riječju osjetila sam kako ljubav ulazi u moje srce i potrebu da zaboravim na sebe… i od tada sam bila sretna”. Naše je srce stvoreno za to da voli. Istinska radost prožima srce koje ljubi. A ta, nama potrebna ljubav Božja, “razlivena je u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan”. Kako možemo biti sigurni da je ljubav Božja prisutna u našem srcu? Ako, poput sv. male Terezije, osjetimo u sebi želju da zaboravimo sebe, a da počnemo ljubiti druge, znak je da nam je darovana ljubav Božja, koja nas čini istinski sretnima.
Neka nam udijeli milost da i mi svoje srce sjedinimo sa Srcem Isusovim i tako osjetimo toplinu božanske Ljubavi kojom ćemo moći istinski ljubiti i tako dostojno odgovoriti na najveću zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu o kojoj ovisi naša sreća na zemlji i naša vječnost na nebesima. Amen!
P. Mijo Nikić SJ
